Eto, ni genocid nije to je nekad bio. Iznenada su pootrili kriterije, nepoteno podigli letvicu, i mi se nismo kvalificirali. Haaka presuda kako Srbi nisu napravili genocid nad Hrvatima, a ni obrnuto, ogorila je mnoge. Stvar je zavrila kao i inae kad se negdje moramo meunarodno dokazivati, jednako kao nogometno prvenstvo u Brazilu ili rukometno u Kataru. U jednu rije, suci su nas pokrali.
Vijesti
Ovo je gotovo jednoduan zakljuak. Politiari se redom, i u vlasti i u opoziciji, trse koji e djelovati zgranutije, ojaenije, kao kazalini amateri potreseno se hvataju za srce, a novine se natjeu u gnjevu za Haag koji je ponovno ravnoduan za nau agoniju devedesetih, no sve je to zapravo jedna kukavna i prijetvorna predstava jer drugaiji ishod nismo ni oekivali. Svakome je iole upuenijem otpoetka bilo jasno kako je ta optunica samo lakomisleno, neuko politiko razmetanje za domau upotrebu, proziran blef, mahanje praznom pukom. Desetke milijuna potroili smo na jednu uzaludnu sudsku bitku koja je samo trebala nahraniti nae nacionalistike iluzije.
Za ljubav istine
Napokon, poetkom tjedna obistinilo se ono na to su trezveniji odvjetnici godinama upozoravali. U Haagu su presudili kako genocida ovdje nije bilo. I zaista, po dui govorei, nije. Genocid, koji bi se na na jezik najblie mogao prevesti kao istrebljenje, je velika i teka rije koju ne valja olako izgovarati. Genocid je zloin iznad svih zloina. Razaranje Vukovara bila je krvava, ljudski sramotna i vojniki neasna opsada jednog grada do njegovog potpunog iscrpljivanja, i dogodilo se tu kojeta protiv zakona i boljih ratnih obiaja, masovno i neselektivno bombardiranje kua, ubijanje civila, hladnokrvno strijeljanje ranjenika na Ovari, ali sve je to, ve i samo po sebi dovoljno uasno, opet teko ugurati u definiciju da se u cijelosti ili djelomino uniti jedna nacionalna, etnika, rasna ili vjerska skupina.
Koridorom izmeu blatnjavih rovova i tenkova tuna je kolona prognanika naposljetku izala iz Vukovara, a veina zarobljenika su se nakon nekoliko mjeseci premlaeni vratili iz srbijanskih logora. Da je stvarno bio genocid, nitko se ne bi vratio iv. Ili bi ivih barem bilo daleko manje.
A jednako je bilo i sa Srbima u Oluji.
U Oluji je poinjen genocid, ree mi nedavno jedan prijatelj, inae povjesniar.
Gle, nije, odgovorio sam mu neto i iivciran megalomanskim posezanjem za genocidom. U Oluji se dogodilo etniko ienje.
Nije to, naravno, neto na to sam kao Hrvat specijalno ponosan, ali za ljubav istine mora se kazati kako je u opsenoj akciji zauzimanja Knina, Drnia, Benkovca, Graaca i stotina krajkih i likih sela bilo razmjerno malo rtava. Hrvatski vojni i politiki vrh razumno se odluio za protjerivanje umjesto istrebljivanja neprijatelja i za to je, da se ne laemo i ne pravimo glupljim nego to jesmo, imao preutnu suglasnost srpskog politikog i vojnog vrha koji je, podjednako razumno, shvaao da vie nema snage drati taj teritorij.
Dva bliska pojma
Moe vam se initi da cjepidlaim, rei ete moda da sam cinian u inzistiranju na odvajanju dva bliska, srodna pojma kao to su etniko ienje i genocid, protjerivanje i istrebljivanje, no izmeu njih zbilja stoji jedna vana, zapravo najvanija, egzistencijalna razlika, ona izmeu bioloki ive i bioloki mrtve injenice. Veina je ipak preivjela, a meni je draga svaka od onih tisua i tisua glava na ramenima koje su odnijeli nesretni Srbi na traktorima, jednako kao to me neopisivom sreom ispunjava svaki onaj siroti Vukovarac koji se u masnicama vratio iz srbijanskog zarobljenikog logora.
Takvim su se opreznim, osjetljivim pravnim distinkcijama vodili oni suci koji su odluili da genocida, bjesomunog klanja do istrage vae ili nae, kako je jedan ovdje prije mnogo godina precizno definirao genocid prije nego smo i znali za taj pojam, nije bilo. Ni srpskog nad Hrvatima ni hrvatskog nad Srbima. Pravo im budi, mudro i pravino su odluili. Poruili su kako smo, istina, inili strane i neovjene zloine, kako smo nesumnjivo bili stoka prema svojim susjedima, ali ipak nismo onakva stoka kakvom se meusobno doivljavamo. I to je, ako mene pitate, odlina vijest. Divna vijest. Sloit u se bez ostatka s Antom Nobilom koji je prije nekoliko dana zakljuio: Osobno sam izrazito zadovoljan to moj narod nije stradao u genocidu, isto tako sam zadovoljan da moj narod nije poinio genocid.
Svatko bi zdrave pameti, mislim, trebao tako razmiljati. Genocid? Ma, bjei u vraju mater, kome to treba?!
Ali, naalost, treba. I treba mnogima. Narodu su drage neumjerene, strane rijei poput genocida, zloina iznad svih zloina, jer im je perverzna naslada druge prikazivati gorima nego to jesu. Nacionalizam to stalno ini, njemu nijedna svinjarija nije dovoljno velika. Mora je napuhati do pucanja. Nacionalizam ima vampirsku prirodu, ovisan je o krvi i nikad mu je nije dosta. Nedavno odbaena haaka optunica za genocid u tome je smislu vrlo nalik trudu onih srpskih pseudopovjesniara, ovinistikih imbecila koji nisu bili zadovoljni udovino velikim brojem od sedamdeset tisua ubijenih u Jasenovcu, ve su je morali pomnoiti cijelih deset puta, na sedamsto tisua.
Bez iluzija
Ni o Hrvatima ni o Srbima, da se razumijemo, ja nemam mnogo iluzija, ali ih drim mnogo moralnijima, ljudskijima nego to oni jedni za druge dre. Sretna je okonlost, osim toga, da oni, sve kad bi i htjeli, genocid ne bi znali izvesti. To je, brate, neto za organiziranu, predanu i marljivu eljad poput Japanaca ili Nijemaca, koji imaju tehnologiju, menadment, koji e znati rijeiti trasportne, smjetajne, komunalne i druge bezbrojne nevolje s kojima e se suoiti svatko tko pokua takvo zamano, silno klanje. Genocid je Mercedes meu zloinima, a gdje bi Srbi to znali? Srbi su i Yugo Floridu zajebali. Jednaka je stvar i s Hrvatima. Koji put, vidite, nije ni loe biti pripadnik takvog jednog traljavog, nemarnog, lijenog i zaostalog naroda.
